Jedan od problema na našem voćanskom kraju svakako su ceste, no postoje naselja na području općine koja još nemaju ni pitke vode, a u elektroenergetsku infrastrukturu nije se ulagalo od kad je struja stigla. Tim povodom posjetili smo stanovnike Bjelež Brega koji svakodnevno muku muče s spomenutim. Struja je preslaba da sami slože svoj vodovod, a razni cestovni projekti poput EIB-a, nadaleko ih zaobilaze.
 

Na prekrasnim voćanskim bregima, nadomak Europskoj uniji, jedan od njih u potpunosti je zaboravljen od civilizacije. Ime mu je Bjelež Breg. Priča i ne bi bila odveć zanimljiva da na njemu ne živi 20-tak domaćinstava, među kojima je 15-tak djece.

U uvjetima koje je teško zamisliti u 21. stoljeću, bez vode, s blatnjavom cestom, strujom napona 150V, stanovnici toga brijega, doslovce, ipak se bore sa svakodnevnim životnim izazovima. Posebice teško im je suočiti se s tim nedostacima kada okolni zaseoci udaljeni par stotinjak metara u kojima žive pretežito staračka domaćinstva, bez djece, imaju sve to riješeno; i vodu i struju, i asfalt. Na Bjelež Breg kao da se zaboravilo.

Zbog napona kućanski se aparati kvare tjedno. Rad hladnjaka je otežan, a pranje perilica, gledanje televizora, računala moguće je samo od kasno u noć do jutra, te povremeno danju. Drvene stupove postavljene ranih 60-tih nagrizao je ''zub vremena'' u što smo se uvjerili našom posjetom. Na dvorištu Josipa Medenjaka peti je dan električni stup poduprt ljestvama. Na pitanje zašto je tako odgovorio nam je: -Srušio mi se nad kuću samo pola metra od krova i visio je na žicama. Srećom da se to desilo danju i da nije pao na krovište te tako došlo do iskrenja i požara. Kad bi vatrogasci stigli do mene po ovakvom putu sigurno bi sve izgorjelo - rekao nam je uzrujan Josip.

Voda u tom zaseoku još je veći problem od struje. Teško je, ali snalaze se nekako. Spuštaju se do obližnjih izvorišta gdje svakodnevno nose vodu za piće, a kad to dopuštaju vremenske prilike dovezu im je i vatrogasci. Mještani su već razmišljali o izgradnji vlastite vodovodne mreže, no zbog niskog napona ne bi radile pumpe za vodu pa im takav vodovod ništa ne bi značio.

I cesta im je problem. Šljunak su dobili zadnji puta prije šest godina, došlo je par jačih pljuskova i šljunka više nema. Djeca iz zaseoka prema školi hodaju blatnjavim putem u gumenim čizmama do glavne ceste, kao i zaposleni u zimskim mjesecima kada automobile ostavljaju također uz glavnu cestu. Kažu, u školu i na posao se mora. Tek stotinjak metara udaljene od njih, s optimizmom gledaju susjede Slovence koji su uz granicu ljetos dobili cestu širine kao i ona glavna koja vodi prema Ivancu, te se nadaju kako će i do njih jednom voditi slična. O problemima su upoznali općinske vlasti, kažu, u zadnjih pet godina više puta godišnje i usmeno, i pismeno, ali bezuspješno. Desetak mještana zaposleno je, i iz primanja redovito izdvajaju propisane poreze za Općinu Donja Voća, kao i sva potraživanja, ali, kažu, očito ni to ne vrijedi dovoljno.

U potrazi za boljim životom s Bjelež Brega u proteklih se 10 godina odselilo gotovo 30 ljudi. Ostali su oni najuporniji, tražeći mir u svom rodnom zaseoku, u tišini voćanskih brežuljaka. Zapravo, žive zarobljeni u vlastitom prirodnom labirintu iz kojeg svakodnevno traže izlaz.

Blaž Pongračić

Ovaj put sramota je za cijeli kraj. Da nema toliko djece shvatio bih zašto se ne asfaltira, ali u školu ići u gumenim čizmama u današnje vrijeme, nezamislivo je. Sjećam se zadnji put nam je šljunak dao Čačić prije 5-6 godina, dok je još bio ministar, a prijevoz smo si platili sami. Most za prilaz smo si sami dali napraviti, a Općina nam je dala cijevi. I sa strujom je nikako. Da je nekom vidjeti kako izgleda kod nas gledanje televizora. Čista lutrija. Plaćam redovito struju, plaćam komunalnu naknadu, a vidite kaj imam. Ne prođe mjesec a da se neki aparat ne pokvari. Na večer ne samo da ne možeš gledati televizor, nego ne možeš novine čitati pri žarulji. Znate kaj je 150 volti?! Sramotno je da na susjednom brijegu na kojem žive dva stara dečka i jedna socijalno potpomognuta obitelj ima sve riješeno, a mi koji sve plaćamo to nemamo.

Darinka Stolnik

Imam sedmero djece. Treba to zbrinuti. Vodu mi dopreme vatrogasci, ali to nije dovoljno, pa pošto mi suprug radi moram sama dolje 500 metara na izvor po vodu i nositi je natrag na breg. Problem mi je i struja. Znate kakvu struju imamo kad perilica ne može zavrtjeti rublje. A djece je puno, vidite oko nas je blato i normalno je da se djeca zamažu. Još je u ljeti nekako ali ostatak godine su same mlake po putu i sve je blatnjavo. O struji te radu televizora ili kompjutera da i ne govorim. Djeca trebaju kompjuter za učiti, a to mogu samo kad je struja ''dobro raspoložena''. Vidite, tak vam je to pri nama. Teško, ali mora se živjeti.

Josip Medenjak

Ja živim s bolesnom suprugom. Sjećam se prošle sam godine zvao hitnu i kad su došli iz Ivanca, nisu mogli na brijeg pa su se vraćali u Ivanec po vozilo koje ima 4x4. Zamislite da je trebalo brzo intervenirati?! I meni vodu voze vatrogasci samo kaj zbog uspona mogu dovesti pola cisterne, a cijena je ista. Po vodu idem dolje u jarak preko 600 metara, tamo imamo izvor, pa nekako ide dok ja još mogu. Vidjeli ste ovo sa električnim stupom. Kad se ovaj porušio i ovaj gore se nagnuo. Srećom da je ovaj drugi ''A'' stup pa su ga žice zadržale da mi se ne sruši na krov. Sad neka dođe malo jači vjetar ne znam kaj će biti. Struja je ionako nikakva. Imam sve osigurano, a kad se nešto pokvari od aparata osiguranje ne priznaje. Vele u osiguranju neka tužim elektru. Da sam znao da će tak zaboraviti ovo selo i ja bi otišao s tog brijega, al' kaj ćete… vidite, napravio sam kuću i već su godine tu. Kam pem sad?!

Ivan Sambolec

Kaj da velim, sve ste čuli. Ja sam povratnik iz Austrije i mislio sam da su se stvari kod nas popravile. Vidite, vode nema, struja je slaba, cesta nikakva. Asfaltirana cesta je jedino rješenje. Šljunak smo si dali dovesti ali sve je voda odnesla u jarak. Ništa se ne popravljaju bankine, Općina ne da gredera da se to poravna bar malo. Djeca hodaju do ceste u gumenim čizmama a onda stave cipele ili patike za odlazak u školu. Sad kad su se radile ceste po Voći nadali smo se da će i k nama ići, jer već dugo upozoravamo na problem, ali ništa. Očito je netko tjerao privatne interese. Pogledajte do onih kuća rađen je asfalt i kad su ga završili poslije auta nije bilo tamo. Možda netko tamo dolazi samo za vikend a mi cestu trebamo svaki dan. Struja je tako slaba da si čovjek ne može normalno ni vino pretočiti jer ne radi pumpica za pretakanje. Kako onda gledati televiziju. Na večer žarulja zna samo tinjati. A o kućanskim aparatima da ne govorim koliko se kvare. Da je bar struja dobra složili bi si sami vodovod i više od pola problema bismo riješili. Trebao bi nam samo asfalt.

Pitali smo i drugu stranu. Načelnik Općine Donja Voća Ivica Lukaček rekao nam  kako je upoznat s problemima mještana te kako je putem javnih radova 2005. predloženo asfaltiranje ceste u dužini od 180 metara, ali kako se mještani tom prilikom nisu mogli dogovoriti oko sufinanciranja. Što se vodovoda tiče, kazao nam je kako se to naselje nalazi u visinskoj zoni te da bi za radove na vodoopskrbnoj mreži trebalo oko 5 milijuna kuna što Općina može isfinancirati jedino uz pomoć države. Na pitanje o slabom naponu rekao nam je kako će se njihovo pitanje elektrifikacije riješiti, te da se područja prioritetno obrađuju.

Svoju izjavu načelnik je dao i tjedniku Varaždinske vijesti i možete je pročitati ovdje. Tamo naglašava kako će se ovog proljeća graditi cesta s druge strane, od kapele sv. Ivana u Gornjoj Voći do naselja Bjelež Breg u dužini 2,6 kilometara, a stajat će 1,45 milijuna kuna. Spomenuta dionica ceste većim djelom će se financirati iz Državnog proračuna, a jednim manjim dijelom iz proračuna Općine.